Sunčana strana Prisavlja dokument je vremena

Iako živjeti u zanimljivim vremenima nužno ne znači živjeti u dobrim vremenima – čemu smo svjedoci u sadašnjosti koja nam je donijela mnogo muke i neizvjesnosti s opasnom pandemijom i razornim potresom – dogodila se nikad jača potreba za dobrim djelovanjem i snažnim ujedinjavanjima, osobito na području kulturno-umjetničkog područja. Dokaz je tomu činjenica da Hrvatska radiotelevizija možda nikad prije nije imala veću potrebu potvrditi svoj žargonski naziv – katedrala duha!

U kulturnim krugovima već se proširio glas o novim zbivanjima s južne strane zgrade HRT-a koja su se s Tomislavca preselila na popularnu Livadu, otvorenu i bogato opremljenu pozornicu. Uz već poznate koncerte klasične i jazz-glazbe, program je šarolikiji nego je ikad bio, a Hrvatska radiotelevizija nikad dostupnija dopuštajući slobodan ulaz na programe Sunčane strane Prisavlja. Veliku ulogu u tome kao inicijatorica projekta ima Vlatka Kolarović, glavna urednica HTV3, javnosti i gledateljima poznata kao autorica mnogih zapaženih kulturnih televizijskih formata.

Snimio Krasnodar Peršun / HRT

Kako je sve počelo i što je bilo potrebno za pokretanje ovog projekta, kako je došlo do realizacije i tko je sve bio nužan/uključen da bi Prisavlje postalo kulturna pozornica na otvorenom?

Zanimljivo je naknadno osvijestiti koliko toga dobra donose loša vremena. Glavni urednik televizijskih kanala Bruno Kovačević i ja razgovarali smo mnogo puta o ideji svojevrsna otvaranja Prisavlja, no do ovog proljeća tu ideju nismo do kraja uspjeli artikulirati. Prisiljeni razmišljati izvan okvira i tražeći način da doskočimo novoj stvarnosti, iskristalizirali smo ideju vanjske pozornice kao produžetka kulturne proizvodnje, koja je naglo stala. Tako se nekako logično nametnula vizija Sunčane strane Prisavlja, jer HRT kao javni servis ima upravo ono što kulturi danas treba: štićeni vanjski prostor dovoljno prostran da se možemo pridržavati i najstrožih mjera. Zatim kreativce, urednike, tehnologiju i sve ono što je potrebno da bi se ideja realizirala. Tu su naš Simfonijski orkestar, Tamburaški i Jazz orkestar te Zbor HRT-a, veliki kreativni kapital koji ovu televiziju čini možda i najvećom kulturnom institucijom u Hrvatskoj. A tu je i najvažniji segment, publika. Sve što radimo na našoj ljetnoj pozornici namijenjeno je televizijskom i radijskom emitiranju. Bez publike kultura ne može opstati.

Svi su odmah prepoznali potencijal te ljetne pozornice, krenuli smo u to doslovce preko noći, a tim okupljen oko projekta radi predano da bi sve funkcioniralo; Ivana Kocelj, ravnateljica radne jedinice Glazba, sa svim našim orkestrima i zborom, Dean Šoša kao urednik filmskog programa i Tihana Čuljak kao kreativna producentica. Tu su naravno i urednici i novinari kulture, zabave, glazbe i svi oni često nevidljivi ljudi u lancu televizijske proizvodnje bez kojih ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

Do sada su se na pozornici izmjenjivali razni autori, događaji i okrugli stolovi. Znam da ne možemo nabrojati sve, ali što nas očekuje kao najzanimljivije tijekom srpnja i kolovoza? Zbivanja bi trebala ući debelo i u rujan...

Brojni su izvođači već bili na našoj sunčanoj strani, od potvrđenih datuma tu su još 27. srpnja Pips, Chips i Videoclips, uz koje ćemo vezati razgovor o strahu i nesigurnostima trenutka, te film Trainspotting. Dana 29. srpnja predstavit će nam se Sarajevski filmski festival, donosimo i neke ekskluzivne reportaže i intervjue s velikim režiserima te slušamo Psihomodo Pop. U kolovozu nam stižu poznati bendovi poput Kojota, ali i demo-bendovi, koncert priprema i Hrvatski barokni ansambl, naš Simfonijski orkestar svirat će filmsku glazbu uz projekciju filma, u rujnu su brojni okrugli stolovi kojima najavljujemo Festival svjetske književnosti, sviraju nam Jonathan i brojni drugi izvođači, a Sunčanu stranu zatvaramo Rundekom i Jazz orkestrom. Sve u izravnim prijenosima, strogo pridržavajući se epidemioloških mjera. Najavit ćemo uskoro i detaljni raspored, upravo intenzivno radimo na posebnoj večeri: detalje još ne mogu do kraja otkriti, ali bit će tehnološki sofisticirana uz najsuvremeniju umjetnu inteligenciju i klasičnu glazbu. Sve datume i raspored objavljivat ćemo i na mrežnoj stranici www.hrt.hr.

Iako je ulaz zbog korone ograničen, HRT je iskoristio svoje kapacitete da svima koji ne mogu gledati ili slušati program na otvorenom omogući da budu dio te inicijative i pred malim ekranima. Mnoge zanima zašto se sve ne emitira uživo?

Kad god možemo, idemo u izravni prijenos događaja sa Sunčane strane. Ponekad nismo u mogućnosti jer istovremeno imamo drugo događanje. Ali ono što je najvažnije, stvaramo dobar proizvod i trajnu vrijednost koju će naši gledatelji moći vidjeti i mnogo godina nakon što sve ovo prođe. Naša arhiva pravo je audiovizualno blago, dragocjena baština koju i dalje stvaramo, a koja odgaja i nove generacije, kojih je pred ekranima sve manje. No neka nova publika otkrila nas je upravo u vremenu karantene i Škole na Trećem, kada su osim nastave ti mladi ljudi vidjeli na tom našem kanalu čudesan svijet kultnih filmova, emisija, dokumentaraca i koncerata. Dobili smo brojne povratne informacije, nadam se i neku novu vjernu publiku. A ovo što danas radimo jednom će biti dokument vremena, podsjetnik na tešku i neobičnu godinu.

Bili ste izravno uključeni i u projekt EPK Rijeka 2020, koji je iz poznatih razloga u jednom trenutku potpuno zastao, a sad se reducirano odvija proporcionalno zahtjevima i uputama civilnog stožera. Kakvi su izgledi da HRT i dalje nastavi raditi na vlastitim projektima emisija osmišljenih kao potpora praćenju EPK?

Pratimo situaciju na terenu i aktivnosti Rijeke. Pokrenuli smo ambicioznu emisiju 2020 za Rijeku i vjerujem da ćemo u nekom segmentu nastaviti pratiti sva zbivanja vezana uz EPK. Riječ je ipak o najvažnijem kulturnom događaju na europskoj razini i vjerujem da će u Rijeci biti još dobrih manifestacija, bez obzira na krizu. Također, naša urednica Anamarija Ganza Habjan dovršila je sjajan serijal Rijeka – arhitektura i grad, pet epizoda koje ćemo ove jeseni vidjeti na programu.

Odjel Kulture HTV-a preuzeo je na sebe velik dio realizacije oba ta projekta. Slažete li se da nam u životu nije nikad bilo potrebnije upravo to htijenje i nužnost za kulturnim hranjenjem duha (kruha i igara) i vedrijim sadržajima?

Mnogo smo toga osvijestili u krizi koja nas je zadesila, a jedna od njih je i važnost konteksta, trenutka i mjesta. Stvari smo prije uzimali zdravo za gotovo, nekako se i naviknuli da nam se kultura nudi i da je uvijek u potrazi za publikom. No kada nam se, metaforički a nekima od nas i doslovno, izmaknulo tlo pod nogama, kada je svijet utihnuo, kada su glazbenici pohranili violine u kutije, a glumci se spustili s pozornica, shvatili smo koliko nas kultura oblikuje i koliko daje smisao našim životima. Sjećate se, kada je učitelj Ivan Petranović iz zagrebačke škole Ivan Merz, u koju je išla i djevojčica iz osmog razreda jedina žrtva zagrebačkog potresa, pjevao pod prozorima u napuštenim ulicama, tražeći svoje tužne učenike, stanari su izlazili na prozore i plakali. Ta pjesma pod prozorima bila je nevjerojatno iskustvo kulture, mnogima i katarzični moment koji doživimo upravo u kazalištu ili na koncertu. U nekim drugim okolnostima bio bi to samo zgodan hepening, smijali bismo se i veselili, a sada smo plakali. Izmaknuta stvarnost doista nas je protresla. Vidjeli smo i u Italiji spontana pjevanja po kvartovima, slušali smo nevjerojatne glazbene uratke nastale u virtualnim spojevima naših osamljenih zoom-života. Društvene mreže dobile su nov smisao i važnost, a vjerujem da su, u tom lomu između stvarnosti i iluzija, za mnoge odigrale i psihoterapeutsku ulogu. Ljudi su istinski željeli osjetiti umjetnost, jer je ona jedina davala smisao postojanju u nesigurnim vremenima. Zato možda sada nikomu ne treba posebno objašnjavati važnost kulture, pokazalo se da je ona, kao najvitalniji segment onog istinskog europskog, humanističkoga kolektivnog duha, bila i ključ naše sreće u godini opasnog življenja. Materijalno, luksuz, pretrpanost stvarima, celebrity-svijet, isprazni spektakli, sve je to odjednom izgubilo na važnosti. Osvijestili smo krhkost čovječanstva. Možda doista premalo znamo o makrokozmosu, potresima i snazi zemljine kore, baš kao i o mikrokozmosu virusa. U procjepu u kojem smo se našli kultura je dobila novi smisao.

Iako je ovo prvo HRT-ovo ljeto, nadate li se da bi ovo mogla postati opetovana praksa i u sljedećim godinama?

Iskreno se nadam da se 2020. nikada neće ponoviti u ovom strašnom izdanju, koje me podsjeća na poznate stihove Francija Blaškovića „Maske za ples, daske za lijes“. Da ćemo 2021. nastaviti s projektom Sunčana strana Prisavlja i da ćemo na tu divnu zelenu livadu iz sna primiti sve one ljude koji žele ući. I naravno, da ćemo živjeti bez maski; i stvarnih i metaforičkih.